Alain Badiou – In Praise Of Love
A new century, new threats to love . . . Love without risks is like war without deaths – but, today, love is threatened by an alliance of liberalism and hedonism. Caught between consumerism and casual sexual encounters devoid of passion, love – without the key ingredient of chance – is in danger of withering on the vine. In In Praise of Love, Alain Badiou takes on contemporary ‘dating agency’ conceptions of love that come complete with zero-risk insurance – like US zero-casualty bombs. He develops a new take on love that sees it as an adventure, and an opportunity for re-invention, in a constant exploration of otherness and difference that leads the individual out of an obsession with identity and self. Liberal, libertine and libertarian reductions of love to instant pleasure and non-commitment bite the dust as Badiou invokes a supporting cast of thinkers from Plato to Lacan via Karl Marx to form a new narrative of romance, relationships and sex – a narrative that does not fear love.
download: http://bit.ly/PLgd7X
.
Rođen u Rabatu, u Maroku, 1937. godine, Alain Badiou danas je vodeći francuski filozof, pisac i professor emeritus na prestižnoj pariškoj Ecole Normale Supérieure. Nekoliko je njegovih naslova prevedeno i u nas (“Manifest za filozofiju”, “Sveti Pavao: utemeljenje univerzalizma”, “Stoljeće”), a ovu je kratku knjižicu, zapravo zapisani intervju od svega 95 stranica (u prijevodu Martine Kramer na hrvatski), napisao u suradnji s piscem i novinarom Nicolasom Truongom (1967.) koji redovito piše za francuski dnevni list Le Monde. Truong je u srpnju 2008. godine pozvao Badioua da mu se pridruži na razgovoru u sklopu njegova serijala “Teatar ideja”, u kojem izmjenjuje misli s intelektualcima na festivalu u Avignonu. Novinar je postavljao pitanja, a Badiou se prometnuo u filozofa ljubavi i odgovarao. Knjiga eseja nastala je na temelju tog dana, u slavu ljubavi, na tragu Platonove misli kako onaj “koji ne uzima ljubav kao polazišnu točku nikada neće razumjeti prirodu filozofije”, i slijedeći Rimbaudov stih iz poeme “Sezone u paklu” kako “ljubav treba ponovo izmisliti”.
Badiou je već u “De quoi Sarkozy est-il le nom?”, knjizi koja ga je proslavila, iznio hipotezu kako se ljubav mora ponovo osmisliti, ali i da je treba obraniti, jer joj se prijeti sa svih strana. Ljubav je, počinje Badiou, primarno ugrožena time što je iz nje počeo nestajati faktor slučajnosti i rizika. Kao što su nekada roditelji dogovarali brakove, tako danas agencije za dating usamljenima pronalaze idealnog para; pružaju im ljubav bez straha od patnje ili razočaranja. Druga prijetnja s kojom se ljubav susreće jest ona koja ljubavi ne pridaje nikakav značaj, pa se ljubav počinje percipirati tek kao još jedan od “užitaka” koji su nam na raspolaganju.
“Svijet je uistinu ispunjen novinama, pa tako i ljubav treba biti inovirana. Treba ponovo izmisliti rizik i avanturu protiv sigurnosti i komfora”, piše Badiou. Odgovarajući na pitanje kako ljubav inovirati kreće od Platonove ideje o ljubavi; kako u ljubavnom zanosu postoji sjeme univerzalnoga. “Ljubavno je iskustvo polet prema nečemu što će (Platon) nazvati Idejom. To znači da sam, i kada se jednostavno divim lijepom tijelu, htio-ne htio na putu prema ideji Lijepoga. Ja mislim – iako nam se terminologija, dakako, razlikuje – nešto slično, odnosno da u ljubavi postoji iskustvo mogućeg prelaska iz čiste posebnosti slučaja na element univerzalne vrijednosti. Iako je početna točka, svede li se samo na sebe, tek susret, gotovo ništa, postupno učimo da možemo iskusiti svijet na osnovi razlike, a ne samo na osnovi identiteta. Čak možemo prihvatiti iskušenja, možemo privhatiti da u to ime i patimo. No u današnjem je svijetu široko rasprostranjeno uvjerenje da svatko slijedi jedino svoj interes. Utoliko je ljubav protuiskušenje. Ako nije zamišljena tek kao razmjena uzajamnih prednosti, ili ako nije unaprijed proračunata kao rentabilna investicija, ljubav je uistinu to uzdanje u slučaj. Vodi nas u predjele temeljnog iskustva o tome što je različitost, i zapravo, u ideju da možemo iskusiti svijet iz perspektive različitosti. Ona ima univerzalan domet utoliko što je osobno iskustvo moguće univerzalnosti i zato što je, filozofski gledano, esencijalna, kao što je to Platon prvi intuitivno naslutio”, piše Badiou.
U knjizi se Badiou dalje osvrće na hipotezu Jacquesa Lacana, francuskog psihoanalitičara i psihijatra, možda i najkontroverznijeg nakon Freuda, kako ne postoji tako nešto kao “seksualna veza”. “Lacan nas podsjeća kako je u seksualnosti zapravo svatko najvećim dijelom u svom vlastitom interesu. Postoji posredovanje tijela drugoga, naravno, ali, na kraju krajeva, užitak će uvijek biti vaš užitak. Seksualnost ne spaja, već razdvaja. Biti gol i slijepljen s drugim jest slika, imaginarna predodžba. Stvarnost je ta da vas užitak odvodi daleko, vrlo daleko od drugoga. Stvarnost je narcistička, a veza imaginarna. Znači, nema seksualnog odnosa, zaključuje Lacan”, navodi Badiou.
[Delovi teksta preuzeti sa portala Najbolje knjige]
thepi archive 